Zdrava maca - Royality SHOW

You are here: Home / O mačkama / Rase mačaka / Intervjui / Intervju: Anđelka Cvijić - novinar, književni kritičar i prevodilac
Monday, 22 September 2014 14:58

Intervju: Anđelka Cvijić - novinar, književni kritičar i prevodilac

  • Print

Autorka knjige „Mačke i tri tačke“ u izdanju „Čigoja štampe“.

Anđelka Cvijić je bila urednica Kulturne rubrike „Politike“, sada piše za „Danas“, Srpski književni list, Književni magazin i Treći program Radio Beograda. Između ostalih, prevodi knjige Doris Lesing i Alis Manro. Vlasnica je mačke Kiki, koja joj ulepšava život...

Intervju Anđelka Cvijić, novinar, književni kritičar i prevodilac.

Da li se sećate koji Vam je bio prvi kućni ljubimac u životu i po čemu ga pamtite?

Iz velike brige za sestru i mene, mama nam nije dozvoljavala da u kući držimo životinje. Do duše, nije ni bilo potrebno, u Sokolskoj ulici, na Čuburi, u dvorištu naše kuće, imali smo veliko dvorište u koje bi povremeno zalutale životinje. Kažem zalutale, jer su u našu bašticu mogle da uskoče samo preko zida, iz drugog dvorišta, pošto nas je od ulice delio dugački hodnik sa zaključanim ulaznim vratima. Ti upadi su se, dakle, na veliku radost naše brižne mame retko dešavali. Ali kako se naša kuća naslanjala na još dve dvorišne, tu je bilo još dece pa su životinjice završavale kod njih. I uglavnom preko dana. Preko noći bi nestajale, jer briga za decu nije bio recept samo naše mame.

A nije da mama nije volela životinje. Njena baka, a naša prabaka, u toj istoj kući, pre Drugog svetskog rata, na velikoj svetloj verandi gajila je papagaje u ogromnim volijerama. Ne sećem se priča da je imala tigrice, ali jeste kakadue. Moja mama je imala svoju ljubimicu Koku, kao sneg belog kakadua sa žutom ćubicom, a i sama je bila Kokina ljubimica. Koka se slobodno muvala jer je bila sasvim pripitomljena, i umela je da govori srpski i nemački jer se u kući uglavnom govorio ovaj drugi pošto je moja prabaka bila iz Austrougarske, češko-mađarskog porekla. Tako je Koka svakoga dana dočekivala mamu iz škole, sedela joj na ramenu, šetala se po stolu dok je učila, a kada bi je pitali, na nemačkom, Gde je Mara? Koka, pametnica, tresla bi žutom ćubicom i odgovarala, takođe na nemačkom, Mara je u školi, verovatno se pitajući što su svi tako zaboravni pa ne znaju gde je njena voljena devojčica.

Ali Koka je jedno, i bila je jedna i jedinstvena, kao što je bilo i mamino detinjstvo, čije je detalje o životinjama ona zaboravila kada smo bile u pitanju sestra i ja. Pošto, je l’te, i papagaji prenose bolesti (što se zna kada se brineš za zdravlje dece, a ne kad si ti u pitanju), mamino “Ne, preko ovog praga!” nije se smelo prekršiti. Tako je nama dvema ostalo da gledamo drugu decu kako se igraju sa svojim kucama i macama, a kada smo jednom jednu macu donele kući, mama ju je brižno okupala, nahranila i odvela kod komšija koje su je prihvatile.

Zaključujete, naravno, da je moj prvi kućni ljubimac došao mnogo, mnogo kasnije u moj dom, kada sam otišla od kuće. Ali zbog posla kojim se bavim, i koji mi je često oduzimao gotovo celi dan, o vikendima da ne pričamo, u moju je kuću prvo ušao (tradicija!) papagaj. Preslatka žutozelena australijska tigrica, mužjak Kića, toliko umiljat i pametan da je od reči koje je naučio od nas sastavljao rečenice! Nisu to bile komplikovane reči a još manje komplikovane rečenice, ali Kića ih je zaista sastavljao. Posle Kiće, došao je limun žuti Kića II, pa plavi Pera i, na kraju, Kića III koji je imao tu sreću i da upozna mog drugog kućnog ljubimca koji mi i dan danas ulepšava život. Gospođicu Kiki.

Intervju Anđelka Cvijić, novinar, književni kritičar i prevodilac.

Da li više volite mačke ili pse?

Volim sve životinje, volim sve cveće, volim prirodu i život koji je svima nama dat. Kada sam razmišljala o kućnom ljubimcu, istina je, uvek sam pomišljala na psa. Pre više od deset godina, neko je preko zidića blizu parkinga (živim u soliteru na šestom spratu) bacio u šiblje jedno kučence. Bio je maj, i kroz širom otvoreni prozor do mene je, u tek svanuo dan, doprlo njegovo bolno cviljenje. Nisam mogla da izdržim, sišla sam da vidim šta je to. U travi sam spazila riđe telašce, preslatku glavicu sa dugim ušima, i linijicu krvi koja je kučetu išla iz njuškice. Vratila sam se u stan, uzela plastični poslužavnik i na njega položila kucu. Od pola šest ujutru do 9, vozila sam se kao luda kroz grad, potpuno zapanjena – od Veterinarskog fakulteta do ambulanti u centru grada koje su čak imale tablu na kojoj je pisalo da rade non-stop, sve je bilo zatvoreno. Čak sam dobila i grdnju što zvonim! Najzad sam našla otvorenu veterinarsku ambulantu: mlada doktorka je ustanovila prelom nožice i stavila udlagu. Pamtim da smo doktorkin pomoćnik i ja rukom prekrili oči da ne gledamo dok doktorka daje svakakve potrebne vakcine, toliko je kuca bila majušna, tako je tužno cvilela, a na spuštenim kapcima drhtale su najduže trepavice koje sam ikada videla na jednoj životinjici. Ispostavilo se da je to rasni koker španijel; zašto ju je neko tako okrutno izbacio, ne znam, ali znam da smo je nazvali Laki prema engleskom “luck” (sreća), jer je imala sreće da bude spasena. Nisam mogla da je zadržim, ali ju je uzela prijateljica čija ju je porodica obasula ljubavlju, baka joj je čak napravila i izvezla jastuk u obliku srca. Lakica je i njima donela sreću.

Pas mi, očigledno, nije bio “suđen”; u moj je život par godina kasnije elegantno uskočila gospođica Kiki. Prekrasna sivobela mačkica od svega par meseci, koju je, baš kao i Lakicu, neko izbacio iz kuće. Ležala je, sa ogrlicom oko vrata, pet dana u haustoru moga solitera, komšije su je hranile, a ona nije mrdala, kao da je čekala da se ja odlučim da je uzmem. Trebalo mi je pet dana da popustim da me osvoji, a prevagnuo je strah za njen život kada sam videla da joj je neko skinuo ogrlicu. Nikada se nisam pokajala, naprotiv, mislim da mi je to jedna od najlepših odluka u životu: Kiki (prema papagaju Kića, lakše se pamti) u moj je stan i u moj život ušetala tako sigurna u mene, i u sebe. Pošto sam uspela da je operem i osušim peškirom (na sreću, nije se mnogo otimala), čim sam je pustila istog je trena skočila na fotelju i zaspala, kao da je to mesto samo nju čekalo. Stavila mi je time na znanje da je ona sada gospodar kuće, a ja nisam imala primedbi. Nemam ih ni sada, mada mislim da je ona sebe, ipak, malo korigovala. Našle smo zajednički “ženski jezik”. Tako da uopšte ne dovodim u sumnju njen izbor da se useli kod mene. Jedino se kajem što mi je trebalo pet dugih dana da to shvatim; šta da me je neko pretekao?

Iz našeg ugla, ljubitelja mačaka (i životinja uopšte), ljudi koji nemaju bar nekog ljubimca sebi uskraćuju veliko i lepo iskustvo života sa životinjom i samim tim i sa prirodom. Šta mislite, da li bi svako trebao da ima kućnog ljubimca? Kako oni utiču na čoveka?

Naš život na ovoj planeti može se odvijati samo u simbiozi sa drugim živim bićima. Surovim uništavanjem sveta oko sebe arogantno se postavljamo kao vrhovni gospodari koji ne poštuju pravo na život drugih bića, i to će nam se, kad tad, kažu i laici i nauka, vratiti kao bumerang. S druge strane, briga za živo biće pretpostavlja veliku odgovornost. Životinja nije igračka, i uneti je u kuću ne znači samo zabavu već i neophodnu brigu o njoj: od ishrane do dela slobodnog vremena koje joj svakodnevno moramo posvetiti. Čak i kada bi hteli, mnogi iz raznoraznih razloga ne mogu sebi da priušte životinju. Odlučiti se da je uzme može samo onaj koji krajnje odgovorno, prethodno, tačno odredi sve “za” i “protiv” njenog usvajanja. Kada se ona uzme, nema više vraćanja. A ona mu tu ljubav nesebično uzvraća.

Svedoci smo, medjutim, da veliki broj ljudi životinje uzima da bi se razonodio. Posle izvesnog vremena, ta se jadna bića nadju na ulici. Bojim se da samo to što ćemo se sažaliti nad njima ne može da bude od velike pomoći: celo društvo mora da propisima i zakonima, pa i finansijskom pomoći azilima i utočištima za životinje reguliše ovaj problem.

Upravo ta njihova nesebičnost kojom nas daruje, a nauka je dokazala i da nas leči, ne sme da bude zloupotrebljena. Smatram da je biti odgovoran prema sebi i prema drugima, odgovoriti ljubavlju na ljubav, pažnjom na pažnju, pretpostavka zrelosti ljudi. Pritom pod “drugima” ja podrazumevam ne samo ljude nego svaki oblik života na zemlji, životinje, biljke, vazduh, vodu, šume… Dokazano je da kada slušaju Mocarta i Baha biljke raskošnije rastu, krave daju više mleka; hemičarima je poznat eksperiment da se molekuli vode u jednoj čaši drugačije (zdravije) organizuju kada im se puste kompozicije ovih autora, za razliku od molekula vode u drugoj čaši koji “slušaju” Hitlerov govor! Smemo li da ignorišemo prisustvo drugih živih bića, njihovu osetljivost ili ranjivost, i samo  sebe smatramo najvažnijim na ovoj planeti?

Kućni ljubimac, dakle, jeste veliko i lepo iskustvo ali treba mu uzvratiti istom merom – pažnjom, brigom i nežnošću.

Intervju Anđelka Cvijić, novinar, književni kritičar i prevodilac.

Šta najviše volite kod mačaka? Ima li nečega što Vas nervira kod njih?

Ako je ono što uočavam kod Kiki merodavno za mačji rod, onda smem da kažem da me kod mačaka ništa ne nervira, a da mi se dopada sve. Pod tim “sve” podrazumevam zaista sve.
Imam li, uopšte, pravo da se nerviram kada pogledam u pocepane ćoškove fotelje i froncle na dnu kreveta? Mislim da nemam, a nemam pravo ni da mojoj mački sečem nokte, jer to nije nešto što bi se njoj, da je u prirodi, dešavalo. Zato skupljam one noktiće koji joj prirodno otpadnu “turpijanjem” o, recimo, tepih i nimalo se ne sekiram. Jer, meni je mnogo važnije to što mi je Kiki život ulepšala, podarila mu je novo iskustvo, otvorila posebnu stranicu koju svakoga dana ispisuje svojim mačjim, mekim šunjanjem i mjaukanjem. Uvek različitim, praćenim prćastim nosićem koji diže ka meni, očekujući nestrpljivo da već jednom uđem u njen mačji lingvistički svet. Da sam na pravom putu, potvrdio mi je ovaj kratki vic koji sam nedavno pročitala:
Pričaju dve mačke. Prva kaže:“Mijau.”Druga kaže:“Mijau, mijau.”Prva odgovori:“A što menjaš temu!” Ja moju Kiki uglavnom razumem, i kad menja teme. Naučila sam da ih razlikujem: kada hoće da joj bacim lopticu, kada hoće da se mazi, kada hoće da se češka, kada hoće da je ostavim na miru. Ta komunikacija nije uvek “verbalna”, dovoljno je da izvede poseban skok, da se izležava sa sve četiri uvis, grebe po ćebetu kada hoće da uđe ispod njega, ili glumi (kakva je to Sara Bernar!) iznemoglu, izgladnelu mačku jer sam, zaboga, celih par minuta zaboravila da joj napunim čanče keksićima...  Kiki i ja uistinu svakodnevno razgovaramo o svemu i svačemu, i nikada nam nije dosadno.


Intervju Anđelka Cvijić, novinar, književni kritičar i prevodilac.

Razume i ona mene. Razumemo se i ćuteći. Nikada neću zaboraviti kako mi je jedne večeri, posebno tužne, godinu i nešto dana posle smrti moje mame, nečujno u mraku prišla, sklupčala se kod mog ramena i šapicom mi sa obraza brisala bezglasne suze.

A kako tek ume da me nasmeje! Moje komšije, vrlo često slušajući kako se glasno smejem, misle da imam neko veliko društvo u stanu. A u stvari, Kiki izvodi vratolomije ili se mazi, da ne mogu da odolim a da se ne zagrcnem od smeha.

Jednom rečju, moja mačka koju i pored dijete neki moji prijatelji eufemistički zovu “gabaritna”, neki joj “tepaju” prase a ja volim da je zovem Praslin po omiljenom prijatelju medvedića Vinija Pua, jeste pravi medenjak. Mešavina (još nije definitivno potvrđeno!) ruske mačke i nekog švalera iz sokaka, to vam je avlijanerka velikoga srca. Na žalost, sterilisana jer živimo u malom stanu.

Grupni portret autorki
Grupni portret autorki, sa predstavljanja knjige "Mačke i tri tačke"


Sudeći po broju poznatih naučnika i umetnika koji su se živeli sa mačkama i divili im se, a neki im i otvoreno zahvaljivali na inspiraciji, nameće se pitanje da li mačke pozitivno (ili možda negativno) utiču na stvaralački proces u Vašem slučaju?

Otkako je Kikica ušetala u moju kuću, dosta toga se promenilo u mom životu. Počev od novih obaveza koje mi ne padaju teško do organizovanja njenog čuvanja dok sam na putu (dosadilo joj je da putujem pa je, pošto je shvatila da od ljutnje nema nikakve vajde, odlučila da se čim vidi da se oblačim “parkira” ispred vrata i teškom mukom me pusti da izađem).
Ova slatka mačkica jeste, naravno, bila inspiracija za knjigu “Mačke i tri tačke” koju sam na inicijativu sociologa Ratka Božovića priredila od izabranih priča mojih prijatelja koji imaju mačke. Božović je sa velikim uspehom, i u više izdanja, objavio već dve knjige priča svojih prijatelja o psima, pa je sasvim logično bilo da je izdavač i tih knjiga i moje, “Mačke sa tri tačke”, Žarko Čigoja, vlasnik “Čigoja štampe”. U mojoj knjizi postoje, između ostalih, i dve priče, Žarkove i njegove divne, nedavno preminule supruge Brankice o njihovom mačku Šaponji-Franji. U toj knjizi se vidi koliko su mačke stvarna inspiracija u životu ljudi i koliko ga oplemenjuju.

Intervju Anđelka Cvijić, novinar, književni kritičar i prevodilac.

Pre par dana, u razgovoru sa prijateljicom, unapred razmišljajući o predstojećim, sve kraćim jesenjim i zimskim danima, opisala sam divne trenutke u kojima, uvijena u ćebe sedim u velikoj fotelji (onoj sa froncalama!) i čitam knjigu, dok uz mene spava sklupčana Kiki koja me dodatno greje svojim toplim krznom. Prava bajka, rekla mi je prijateljica. Zaista jeste. Kao i ona, dok radim za kompjuterom, kada je ponovo ova mačja princeza neizbežna; pošto obavezno obiđe krug oko laptopa, nekako se ugura između lampi, sklupča uz kompjuter i obično nasloni njuškicu na knjige na stolu. Tako ja malo kuckam, malo je šašoljim, a ona mi se dok tu spava, baš kao i na fotelji dok čitam, uvek smeši iz svog toplog sna, poručujući da nije potrebno mnogo da svima bude lepo. Zar je to malo za inspiraciju?

Knjigu "Mačke i tri tačke" naše sagovornice Anđelke Cvijić možete poručiti od izdavača ovde.

Prijatelji ZDRAVE MACE

Prijavite se na Zdrava maca info

Error : Please select some lists in your AcyMailing module configuration for the field "Automatically subscribe to" and make sure the selected lists are enabled

Unesite svoj e-mail u polje ispod i mi ćemo vas redovno obaveštavati o svim novostima sa Zdrave mace! :)

Kontakt info

  • +381 63 273 121